Neke od karakteristika dečje igre uvek su bile spontanost, sloboda, maštovitost, kreativnost, istraživanje, izražavanje… Međutim, u današnje vreme sve više se ističe igra koja ima edukativnu funkciju, te često čujemo izraz: ‘’Dete uči kroz igru’’. Da, dete uči kroz igru, ali ne samo puka ‘’enciklopedijska’’ znanja, već kroz igru dеtе dаје smisао pојаvаmа i оdnоsimа kоје оpаžа, dоživlјаvа i pronаlаzi svoje sopstveno mеstо u ovom svеtu.
Važno je da znamo da dete kroz igru ne uči samo o fizičkoj sredini i pojavama u njoj, već uči i o odnosima, postavljajući sebi pitanje ‘’ko sam ja i šta mogu’’. Dakle, kroz igru, uči i proširuje svoja iskustva, ali i upoznaje sopstvene moći, svoja osećanja, lične granice i kako se drugi prema tome ophode.
Igra je jedna od osnovnih potreba svakog deteta. Danas i mnoga neurološka ispitivanja sve više potvrđuju da je igra važna za razvoj dečjeg mozga. Stoga treba da imamo u vidu da je igra u prеdškоlskоm uzrаstu jedan od osnovnih načina komunikacije deteta i nајprirоdniјi put pomoću kojeg mоžе dа ispоlјi svој unutrаšnji svet. Kada im to omogućimo, deca će u igri sama birati sadržaje i svrhu njihove igre, sledeći svoje instinkte, interesovanja, ideje, na samo sebi svojstven način, iz samo njima poznatih razloga. Zbog toga kažemo da dečja igra, uvek ima neku svoju logiku, i mi odrasli, ne treba da je remetimo i ‘’popravljamo’’.
Povežimo se sa detetom kroz igru
Ponekad primećujemo da se dete koje se igra, često ‘’isključi’’ iz spoljašnjeg sveta, proigravajući neku pojavu ili situaciju koju je doživelo, fokusirajući se na nešto što mu je u tom trenutku jako važno. Zašto je to tako? Dok se igra, dete pokušava da objasni pojave koje u realnosti opaža i doživljava, a potrebno mu je određeno vreme da ih razume i ‘’proradi’’, tj. proigra. Dete najčešće nije u mogućnosti da verbalno iskaže sve ono što doživljava i oseća. Dakle, nije još uvek na tom razvojnom nivou da može da nam tačno i sa preciznošću saopšti da li ga nešto brine, uznemirava, plaši… Stoga ima potrebu da sva ta nova iskustva i osećanja proradi i integriše kroz igru. Ima potrebu da stvori svoj jedinstveni, autentični pazl utisaka koji razume.
Veoma često možemo videti kako dete igrajući se, zapravo odigrava različite porodične uloge – šta radi mama, kako to radi tata, šta baka kaže u toj situaciji, a šta vaspitačila/učiteljica i sl. To je sjajan način koji mu pomaže da shvati kako odnosi u svetu u kojem živi funkcionišu. Iz toga dosta možemo da saznamo o čemu dete razmišlja, šta mu je trenutno važno i sl. Kroz igru ono vežba i istražuje različite životne uloge, ali i razvija socio-emocionalne veštine. Skoro da nema osećanja koje u igri dete neće ispoljiti (ljutnju, tugu, sreću, strah…). Takođe, svakodnevni način života, u kojem su nam dnevni rasporedi pretrpani, doprinosi tome da često osećamo napetost, ne samo mi odrasli, već i deca. Igra je odličan kanal kroz koji dete prosto može da ‘’otpusti’’ tu napetost i relaksira se, tako da je uloga odraslog da prepozna ovu potrebu i omogući njeno zadovoljavanje, veoma bitna.
O značaju igre u razvoju deteta govorili su još i antički mislioci, poput Heraklita i Platona, ali se tek poslednjih decenija igra doživljava i kao moćno “oruđe” putem kojeg možemo da se povežemo sa detetom, i prihvatajući ga bezuslovno, pružimo podršku njegovom razvoju.
Kada značaj igre posmatramo u kontekstu porodice, igra je više od vremena koje često nazivamo ’’kvalitetno provedeno vreme sa detetom’’, a pri tom nismo do kraja sigurni šta ta reč ’’kvalitetno’’ zapravo znači. Igra je više od verbalne komunikacije i edukativnih igračaka. Upravo zajednička igra može biti polazno tlo iz kojeg razvijamo odnos sa detetom koji je ključan za njegovo zdravo odrastanje – baza u okviru koje se uspostavlja sigurna veza između deteta i roditelja. Kroz vreme koje smo izdvojili za zajedničku igru, možemo neverovatno puno da investiramo u razvijanje međusobnog prihvatanja i poverenja – da investiramo u odnos. Kroz igru možemo da pružimo dlan, kao odskočnu dasku, sa kojeg dete kreće u istraživanje, uči i razvija se. Ali, i dlan na kojeg ga ponovo prihvatamo kada mu je potrebna sigurnost, objašnjenje situacija i pojava koje ne razume, koje su ga možda uplašile, zabrinule i zaustavile u daljem istraživanju. Dakle,detetov razvoj se odvija u odnosu sa odraslim koji brine o njemu. Taj odnos se gradi još od prvih meseci njegovog života, još od onih igara koje se odvijaju u maminom krilu, uz osmeh i cupkalice.
Od kvaliteta tog odnosa, koji se razvija kako dete raste, zavisi kakav će čovek jednoga dana postati. Taj odnos, koji se na ovaj način gradi, mora u sebi sadržati poruke:
’’Ja te bezuslovno prihvatam takvog kakav jesi’’
’’Ti si važan’’
’’Ti si vredan ljubavi’’
’’Ti pripadaš’’
Ove poruke će najlakše dopreti do njega upravo kroz zajedničku igru koje dete inicira, a roditelj ga prati. Imenovanje detetovih osećanja koja uočavamo tokom igre, bez procenjivanja, osude, omalovažavanja, ima lekovit učinak na dete i šalje mu, takođe, još jednu veoma važnu poruku ’’Tvoje potrebe i tvoja osećanja su prepoznata, ja ih razumem’’. Zbog toga je važno da tokom zajedničke igre sa detetom budemo fokusirani na njega, opustimo se i dozvolimo da nas igra ponese. Kada dete zna i oseća da smo u igri tu za njega, da smo spremni da se zajedno igramo situacija i pojava koje je uočilo, doživelo i za koje mu je potrebna naša ljubav, objašnjenje, kao i vreme da ih razume, prihvati i integriše – gradimo jedan širok autoput zdravom odrastanju.
Zato upustite se u zajedničku igri sa detetom, uživajući u njemu baš takvom kakvom jeste – vašem, autentičnom i neponovljivom.
Katarina Majkić, pedagoškinja, prakttičarka terapije igrom
Play Centar Novi Sad (Centar za razvoj potencijala dece i mladih ‘’Play’’)